četvrtak, 16.04.2009.
Turska - Od EU do arapskih država
Ulazak u Tursku – Edirna
Dolazak na tursku granicu ulijeva nam dodatni optimizam u uspjeh putovanja. Pred nama je stajala kolona dotrajalih auta nizozemskih tablica obljepljenim natpisima «THE RED SEA TEAM». U kratkom razgovoru sa sumnjičavim vozačima doznajem da se radi o grupi ljudi čija se ruta poklapa sa našom. Prelaskom granice ulazimo u najazapadniji turski grad, Edirnu. Miris orijenta se osjećao u zraku. Veličanstevnim minaretima s kojih odzvanjaju molitve neumornih hodža suprostavlja se posljednji krik zapadnjačke mode na ulicama. Prema turističkom prospektu, u nekadašnjoj prijestolnici otomanskog carstva očekivali smo uske uličice pretrpane tradicionalnim obrtima i hranom. Nakon kratkog razgledavanja primjećujemo sličnost sa Sarajevom te se zadovoljavamo donerom. Ručak dovršavamo osvježavajućim ajranom (jogurt sa slanom vodom koji se pije uz sva jela) i slasnim baklavama od oraha i pistaccija.
Kroz tursko selo
Edirna
Pokretna trgovina postola
Edirna - Mi smo u Europi
Edirna
Edirna - Spica
Edirna - ribarnica
Virtuoz Otomanske arhitekture
Istambul
Putovanje prema Istanbulu nastavljavamo autocestom. Vozimo umjerenom brzinom jer nam cijena goriva od oko 11.30 KN ne dozvoljava rasipništvo. U najvećem europskom i jednom od najvećih svijetskih gradova (17 mil. ljudi) očekuje nas Couch host Ahmet. Uz detaljne upute iz prve pronalazimo bolnicu smještenu na Bosporu, u kojoj Ahmet kao kirurg tuče noćnu smjenu. Sjedeći uz sami Bospor kroz razgovor o trenutnoj situaciji u Turskoj doznajemo mnogobrojne činjenice iz novije turske povijesti. Pitamo ga za trenutnu krizu, na što nam odgovara kako u Turskoj kriza dolazi svake tri godine te nema poveznice sa trenutnim svjetskim zbivanjima. Najveći udarac su im zadali Kinezi, slomivši im tekstilnu industriju.
Nakon prospavanih nekoliko sati odlazimo do sirijskog konzulata po vizu. Zagrebačke gužve su mačji kašalj za Istambul. Vožnja uz Bospor do centra trajala je više od sat vremena. Bez problema se prilagođavam uobičajenim naguravanjima po mnogobrojnim križanjima. Uvelike mi olakšava izgled naše Lade kojoj su ulaštene limuzine bez oklijevanja usupale prednost. U konzualtu od nas traže pismo preporuke u kojem se navodi kako hrvatska nema ništa protiv našeg ulaska u Siriju. Ne želeći gubiti vrijeme vizu planiramo izvaditi na samoj granici. Dan koristimo za razgledavanje grada. Započinjemo sa Taksimom, modernim središtem grada. Ulašteni izlozi su se ulašteno uzdizali sa obe strane glavne ulice. Ulicom namjenjenoj isključivo pješacima povremeno bi proteturao stari tramvaj. Niz strme ulice Taksima dolazimo do Bospora. Kao i prije 7 godina, kada sam prvi put stao na isto mjesto, neizostavni dio razglednice Istanbula bili su stotine neumornih ribiča nanizanih cijelom dužinom mosta prema starom dijelu grada. Iscrpljeni dugim hodanjem energiju obnavljamo na jednom od mnogobrojnih vitamin barova. Čaša čistog soka od naranče 5 KN. Osvježeni obilazimo trg Sultana Ahmeta koji je okružen najpoznatijim građevinama, Aja Sofijom i Plavom džamijom, vrvio je oduševljenim turistima. nakon ručaka u bugarskom restoranu sa turskim specijalitetima slijedi neizostavni Grand Bazar. Na samom ulazu srećemo Makedonca koji nam nudi vrhunsku kožu po povoljnim cijenama. Usredotočeni na naš budžet pristojno ga odbijamo. Inače, grad koji je povezivao istok i zapad, Aziju i Europu, privlači trgovce iz raznih zemalja. Iscrpljeni, jaavnim prijevozom se upućujemo do auta. Vozimo se tramvajem, uspinjačom, taksijem. Sve to nam ne pomaže u potarzi za našim autom. Ulicu smo slikali aparatom koji je nakon iscrpljujućeg slikavanja ostao bez baterija. Prostor u kojem smo auto parkirali je omeđen sa tri kilometarske ulice. Potragu započinjemo na vrhu. Svaki ide jednom od ulica te se nalazimo na sljedećem križanju radi konzultiranja. Nakon nešto vremena pronalazimo auto.
Stadion - Bešiktaš
Istanbul - Taxim
Kebab
Otvaranje tradicionalnog restorana
Ribičija na Istanbulski
U suprotnom pravcu
Energy check point
Baklave posvuda
Istanbul - Plava dzamija
Umjesto kruha
Turska kuhinja
Istanbul - Sultan Ahmet
Istanbul - Aja Sofija
Viagra u fokusu
Vitamin C na turski način
Istanbul - Grand Bazar
Istanbul - bazar začina
Doktor Ahmet Paša
Doviđenja istanbul
Ankara
Nakon opraštanja sa dobroćudnim i vidno stresom iscrpljenim kirurgom Ahmetom nastavljamo vožnju autoputom prema Ankari. Na izlazu iz Istanbula punimo gorivo. Djelatnici crpke peru nam prozore i donose vrući nescafe. Pitamo: «Koliko košta?». Nasmiješeni odmahuju rukom. Jednostavno, turska srdačnost nije imala granice. 5 sati vožnje je za nama. Ukazuju nam se obrisi modernog grada. Blještavlio Ankare je stršilo na sve strane. Moderne građevine i parkovi ugodno su se uklapali uz minarete okružene tradicionalnim naseljima. Po samom dolasku odlazimo do mauzoleja Kemala Paše – Ataturka. Veličanstveno zdanje nas ostavlja bez daha. Još više nas se doimaju činjenice o životu osobe koja se nalazi na svakoj novačanici, po kojoj se zove svaka glavna ulica, trg ili građevina. Naime, Ataturk je kao vojni strateg, nakon raspada Otomanskog carstva, prvenstveno pobjedom na Galipolju omogućio stavranje Turske države. Stvaranje moćne Turske temeljio je na jakoj vojsci i modernizaciji cijelog društva. Neke od njegovih reformi su uvođenje latiničnog pisma, jedanaka prava žena i muškaraca, zabrana nošenja feređa, školovanje za svu djecu itd. Na navedenim reformama počiva razlika između Turske i istočnih susjeda.
Za razliku od Istambula kojim su vladali turisti i trgovci, ulice Ankare su ispunjene Turcima svih generacija. Cijenu modernizacije platilili su brkovi koji više nisu dominantni dio imidža većine muškaraca. U samom centru okupilo se nekoliko komunističkih stranaka koji su zagovaraju socijalnu revoluciju. Boja njihovih crvenih plakata se nije posebno isticala jer smo već navikli na Turske zastave koje su stršile sa svih strana. U Burger Kingu se nalazimo sa našom domaćicom Leah. Vedra afroamerikanka trenutno predaje engleski u jednoj od privatnih škola u Ankari. Naglašava kako je za uspješno prenošenje znanja neophodan drugačiji pristup nego na zapadu. Za razliku od Amerikanaca koji imaju motiv za učenje te su usmjereni na ciljeve, mladi Turci imaju drugačiji pogled na školovanje. Učenici su jako međusobno povezani te sve rade u grupama. Razgovor nastavljamo u gradu gdje nam se pridružuje Turčin koji je dugo živio u Americi. Drugačiji pristup obrazavoanju uvelike se nadovezuje na odnose u društvu, koje se kao i kod nas, zasniva na rodbinskim i prijateljskim vezama. Dok za Amerikanaca znanje znači uspjeh, u Turskoj je to networking. Također, primjećujemo isfrustriranost birokracijom i korupcijom koja prisutna u svim slojevima društva.
Koji je ovo Turcin
Ankara Ataturkov mauzolej
Aleja lavova
Vojnicine
Ataturk je i nju osvojio
Ankara - Ataturkov mauzolej
Ankara - Mladjo velicanstveni
Ankara - sveprisutni Ataturk
Ankara - Amerika je pala
Od Ankare do Sirije
Do sirijske granice nas je čekalo desetak sati vožnje. Usput se zaustavljamo u Kapadokiji koju su naseljavali Selđuci. Područje se sastoji od tisuća brdašaca vapnenca koje je drevni narod izdubio u svrhu stanovanja. Kako bi se mogli uspješno obraniti od eventualnih prijetnji brdašca su umrežena podzemnim hodnicima koji su sačinjavali podzemni grad. Oduševljen viđenim, zadovoljno pritišćem gas uz misli na nekdašnju živost u opustjelim građevinama.
Bumbarov let u Kapadokiji
Kapadokija - koji suvenir uzeti
Kapadokia
Kapadokia off road
Kapadokia
Kapadokia
Kapadokia - Viagra nije potrebna!
Kapadokia
Nakon duže vožnje, s obzirom na subotu, u potrazi za zabavom zaustavljamao se većem gradu. Centar je bio popriličito pust. Zaustavljamo grupu mladih pitajući ih za pomoć. Srdačno nas ispraćaju svojim autom do izalaza iz grada gdje se nalaze noćni klubovi. Ulazimo u najbolje osvijetljen. Na maloj bini u središtu kluba svirao je tradicionalni bend. Tamburajući po tradicionalnim instrumentima uza zid su sjedila četiri Turčina. Otužna lica nisu pokazvale nikakeve reakcije na melodije koje su proizvodili. Ispred njih je u stilu naših narodnih pjevaljki pjevala elegantno odjevena, crnokosa djevojka. Ispijajući Efes, grickajući pistaccio razgovaramo o ambijentu i ljudima oko nas. Primjećujemo kako se muški gosti izmjenjuju dok su djevojke cijelo vrijeme iste. Na svu sreću još smo bili na prvom piću. U već sitnu uru, plaćamo skupo piće i vozimo dalje.
Šanli Urfa, grad u blizini Sirijske granice, predstavlja sveto mjesto koje svakodnevo hodočaste mnogobrojni Turci i Sirijci. Glavnu atrakciju predstavlja hranjenje pastrva u bazenu koji je sliči na ribogojilište. popdne koristimo za razgledavanje tradicionalnih glinenih nastambi u mjestu Haran. Prašnjavim ulicama su bezbrižno trčkarala bosonoga tamnoputa djeca. Na «glavnom trgu» ili proplanku igrao se neizostavni nogomet. Radoznali klinci počeli su se okupljati oko nas. Produžili smo prema obližnjem ugostiteljskom objektu, privatnoj kući tradicionalnog izgleda preuređenoj u starome stilu prikazujući posjetiteljima sve detalje nekadašnjeg života u Harranu. Fatima, ljubazna gazdarica, udala se u Italiju. Vratila se u Harran pomoći stvoriti posao za sestru. Cijela obitelj je bila na okupu, pili smo čaj odjeveni u kostime po uzoru na nekadašnju odjeću Harrana. Radnja je postajala sve zanimljivija, a na vrhuncu ulijeće televizijska ekipa turske TV- SKY, prepoznali su neobične registracijske pločice na ispred ulaza parkiranoj ladi. «Hrvati? Niste li vi oni što su izmislili kravatu? Putujete Ladom do Jordana?! Odlično! Mustafa, dolaz 'vamo, snimaj ove!» Ivica je dao lijepu izjavu na koju se nadovezala priča gazdarice Fatime. Dosta slave za jedan dan. Skinuli smo turbane i haljine, pali motore, pravac Akčakala na sirijskoj granici! Vrteći se gore-dolje oko bodljikave žice saznali smo da je granica zatvorena do ujutro u 8:00 h. Teško smo se pomirili s time čak i uz obilnu večeru u obližnjem restoranu. Konobar Kerim zaluđeni je navijač Fenerbahćea, obožava razgovarati o hrvatskim nogometašima u turskim klubovima. Mlada studentica marketinga iz Istambula ustala se od obližnjeg stola i došla je upoznati nas, iznenađenje – dobro govori engleski. Noć je pala iznenada a naše prenoćište još je uvijek neizvjesno. Probali smo naći hotel, uzalud. Pokušali smo se uvaliti u policijski hotel u sklopu postaje ali bio je popunjen. Pokušali smo prespavati u obližnjem studentskom domu ali bio je to ženski dom i kao takav, u Turskoj, za nas zatvoren. Na kapiji smo sreli mladu damu iz restorana, pozvani smo na čaj u portirnici. Vadim laptop gledamo slideove, kaže da sanja o Thailandu, a tko ne sanja? Već je bilo kasno, od prenoćišta još uvijek ništa. Izgleda da ćemo prespavati u autu, nije nam neki problem. Veliki rezervoar vode u prtljažniku omogućavao je zadovoljavanje osnovnih higijenskih potreba ali i vruć Nescafe ujutro. I nije tako loše. Najbolje da se parkiramo na benzinskoj stanici, sve rade 24h dnevno, tamo ćemo mirnije spavati. Pronašli smo jednu pumpnu i to privatnu, drži je arapska obitelj. Dopustili su nam da se parkiramo ali nikako da spavamo u autu, napravili su nam ležajeve u spavaonici u sklopu objekta! Prije počinka pozvali su prijatelje iz mjesta koji znaju nešto engleskog jezika, priče i čaj trajali su do sitnih sati...
Rano jutro, 6:00 umivam se pokušavajući otjerati san sa još sklopljenih vjeđa, Lada treba par sitnica. Alat u ruke. Mijenjam senzor topline na hladnjaku, kratki spoj u utičnici upaljača, zatim uobičajene kontrole, PAZI NA BENZIN I REDOVITO DOLIJEVAJ ULJE. Nescafe, i pokret. Pošli smo na granicu. Ljubazni policajac uzeo nam je putovnice i nakon 20 min vratio se odmahujući glavom:» Ne, ovdje ne izdaju vize, što se Turske tiče vi ste ok, ali sirijci vas ovdje ne mogu propustiti! Idite u Gaziantep(120km) ili Rejhanli(cca 300km)». Opet gubimo dan, pobjesnili smo. «Nema druge, vozi za Rejhanli, tamo se može sve na granici». Stigli smo poslijepodne. Uz put smo stali u pošti i zvali Hrv. Ambasadu u Ankari, nismo imali pisma preporuke radi kojih možemo biti odbijeni. Opet frka. Na sreću, uz svesrdnu pomoć ljudi u pošti, a prije svega zahvaljujući izvrsnoj reakciji naših diplomata u Ankari, sve smo uspjeli riješiti preko telefona i pisma su stigla na naš e-mail kroz samo nekoliko trenutaka. Nastavili smo prema granici. Turska kontrola prošla je glatko. Prvi punkt sirijskih graničara servirao je nekoliko jeftinih milicionerskih štosova, tri puta su nas odlučno upitali hoćemo li ići u Svetu Zemlju, potvrdan odgovor značio bi automatsko odbijanje vize. Stigli smo u ured pred samim prijelazom. Uslijedilo je lakše vađenje viza, zatim četverosatni rikošet između razno-raznih osiguravajuće-mjenjačkih-carinsko-državnoupravnih-vojnih i policijskih te bankarskih šaltera. U međuvremenu smo se već uortačili sa službenicima «Hej, pa gdje si Khalile, nešto te nema
Masline - dio jugoistočnog anatolijskog projekta
Sanli Urfa - Ribe ka u priči
Moderne hodočasnice.
Sanli Urfa
Djeca i Lada
Haran - trenutak opuštanja
Haran - Tradicionalne nastambe (glineni kažuni)
Haran - Kao kod kuće
Haran - Javljenje za Tursku TV
Ženski studentski dom - Akćakala
Domaćini na granici
Konak na benzinskoj pump
Uniformirani učenici
Moderna pošta ili garaža?
Ulazak u Siriju
Objavljeno u 19:58 Komentari (15) • Isprintaj • #
