PutOkoSvijeta

Rođendan u vlaku

Smještamo se u vlak za Kijev. Ugodno ritmično klopotanje tračnica baca me u duboki san. Nedugo nakon polaska vlak se zaustavlja. Ulazimo u područje Transdnjestra. Vrata kupea naglo se otvaraju. Ukazuje se glavetina pograničnog vojnika. Zelena uniforma i kapa podsjećaju na svečanu odoru JNA. Zelenaš bezobzirno pali svjetlo gromko viknuvši "Passaporte". Već otupio na ovakve situacije, u polusnu nezainteresirano mu dodajem putovnicu. U bijegu od fluroscentnog svjetla okrećem glavu, zabijam se u tamni kut postelje pokušavajući zaspat. Kroz hodnik dopiru zvukovi sveopćeg meškoljenja. Izgleda da nije uobičajena procedura. Svaki putnik treba platiti 8 Lea (tj.4 Kn). U susjednoj kabini Bero zapovjedniku granice nevino spominje da mi posjedujemo regularnu vizu i da nemamo što plaćati. Na to mu on gura svoju časničku kapu pod nos urlajući "Ja sam ovdje zakon". Napuštajući vagon rekao im je "Oblačite se!!!". Ubrzo u vagon ulijeću dva vojnika te ispraćaju polugolog Mlađu na suprotni kraj vlaka. "Željezna vrata mrko-sivog vagona zalupila su se za mnom. – ver iz de mani?! – urlao je poručnik grčevito stišćući naše putovnice. - Novca nemamo inače bi letili samoletom. -objasnih. Vratio mi je putovnice, a ja se zaputim natrag. Međutim na pola puta presreće me njegov pobočnik. Otima mi dokumente i nervozno mrmlja da bez plaćanja ne možemo dalje." Strane putovnice u ruci policajca pretvarale su se u mamac. Militant dovodi Mlađu u kupe. Pomisao na eure širila mu je zjenice. Mike se budi i već je u pregovorima. Vojnik traži 50 €, dobiva 20 $. Vlak kreće. Zaneseni raspletom zaboravljamo na izlazak iz Transdnjestra. Ubrzo opet buđenje. Makinalno dodajem putovnicu i nastavljam spavati. Nakon nekog vremena Mike i Mlađo uzbuđeno me bude "Ej stari tribaš čut ovo". Oni prvi pederi nisu nam stavili pečat na vizu. Mlađu izvlače iz vlaka. U zadimljenoj prostoriji pogranične policije buzdo, mašući putovnicama, izvještačeno otpuhuje dim dogorjele cigarete. Govori mu da bez love nema putovnica. Traži vrtoglavu cifru. 20 $ po glavi. Situacija postaje napeta. Polazak vlaka ovisi o našem dogovoru. Mlađo se napravi lud, te mu nudi Maestro karticu. Policajac zbunjeno odgovara što će mu to. Situacija se raspliće kada mu Mike nudi kune za prolaz. Uvjerio ga je kako kune regularno mijenjamo u moldavskim i ukrajinskim bankama. „Ovih 50 kuna promijenite za 35 dolara“. Policajci zbunjeno gledaju neobičnu novčanicu. Kako bi namamio policajca Mlađo se snalazi u trenutku. Podebljava iznos za 20 Kn guštajući u prizoru. Pohlepni ukrajinski graničar gleda novčanice u rukama – pa makar one bile i kune - to je sve što je želio. Zadovoljni se slažemo. "Ovo iskustvo nije skupo plaćeno".



Sunčano je listopadsko jutro i vlak se umirio na peronu Kijevskog kolodvora. Prolazimo kroz hodnike, pokretne stepenice, beskrajne čekaonice. Na ulasku u veliku dvoranu zaprepaštenje – strop je toliko visok da su oblaci ušli unutra. Stratosi, Kumulusi i mali Nimbusi uhvaćeni u maglovito kolo. Isčupali smo se iz ralja kolodvora i brzo potražili wireless internet u obližnjem McDonaldsu. Na terasi gornjeg kata odložio sam tešku torbu i izvadio fotoaparat. Već nakon par pogleda primijetio sam da ulicom prolaze sami fotomodeli. Nije mi bilo jasno. Pomislio sam da se snima neki film. Kasnije sam shvatio da je to jednostavno Kijev. Ogroman grad toliko je prekrcan lijepim djevojkama da ih je ostalo dovoljno i za svaku uličicu u predgrađu, svaku trgovinu, školu, bolnicu i autobus.
„E, pa dobro“, pomislim puknuvši prste. „Barem memorijskih kartica imam dovoljno“. Navalio sam škljocati, a fotoaparat je zvučao više kao telefon s pulsnim biranjem. Iako je predložaka bilo neizmjerno nije se lako bilo koncentrirati. Desnim okom gledao sam kroz tražilo aparata, a lijevo mi je bilo žao zatvoriti, pa sam gledao jednim okom lijevo, drugim desno, zumirao bliže – dalje, autofokus se vrtio izgubljen. Sumanuto sam pritiskao okidač ne znajući koju sliku hoću, onu lijevu ili desnu. Ma kvragu, hoću ih sve! „Doktore vadi video kameru... ahhh baterija... zovite CNN, BBC, HRT poludit ću!!!“





Nasreću sve je to prekinuo svojim dolaskom naš kijevski domaćin. Odnedavno rektor hrvatskog jezika na sveučilištu Tarasa Ševčenka u Kijevu, Nino nam je pružio ruke nasmijano i prijateljski kao da smo stari znanci. Sažeto, smireno i duhovito opisao nam je što možemo očekivati u gradu. „Primjetio sam djevojke“, rekoh mu upitnim tonom. „Ah da, naviknut ćete se. To je Kijev.“ Toga sam se plašio. Izgleda da će proljeće ove godine doći najesen. Vukući bekpakove dovukli smo se na majdan. Kroz dva metroa! Koji mravinjak! Uslijedilo je trofejno fotografiranje u centru „osvojenog“ grada i to ispred najvažnijih spomenika, najluksuznijih trgovina, neobičnih stvari i naravno fotografiranje s njihovim najljepšim djevojkama. Moram priznati od svega toga smo dobro ogladnili. Još jedan restoran – samoposluživanje ispriječio se na našem putu do sitosti. Teško poklopljeni pješaci prali su ruke, naoružavali se beštekom i krenuli...
Od slata bara napravili su kupus, kokoš na kijevski letila je po zraku, pohane okruglice punjene šampinjonima kotrljale su se naokolo, a ljudi se sudarali tacnama okupani u crveno od predivne, krepke cikline juhe imenom Boršč.
Svadbeni ručak za 30 kn u centru Kijeva zalili smo kriglom domaćeg Černihivskog piva (5 kn krigla 0,5 litara).







Jednostavno se nismo mogli othrvati pritiscima koji su stvarali naši neumoljivi bekpackovi. Uputili smo se u dom. Vozili smo se do zadnje stanice metroa (jedna vožnja 0.5 kn), zatim na maršrutku 38 i do studentskog doma. Nino nas je velikodušno smjestio u svoju kijevsku gajbu. Prema njegovim riječima to je najelitniji dom u gradu namijenjen profesorima i postdiplomantima. Dom je neodoljivo sličio na dobru staru Šaru. Tulum dobrodošlice već je bio dogovoren. U međuvremenu ja i Bero dobili smo nove frizure. Zbog praktičnosti jedan smo drugoga ošišali na kratko. Zabava je počela. Sobom odzvanjaju kineski, poljski, ruski, ukrajinski, hrvatski jezik. Mlađo preuzima kontrolu nad najbrojnijom skupinom – Kinezima. Lako im je privukao pažnju fotografijama Makarske. U njemu dobro znanom stilu uspio ih je nasmijati. Formula je jednostavna. Fotoaparat na stativ, automatski okidač i SMILE. Nakon zagrijavanja kreće bušenje karte na zidu pribadačama. Ruta se ocrtavala. Svaki novi ubod mamio je usklike kosookih. Samo što se nisu počeli bacati po podu. Ubrzo im dolazi zacrtana ura te savjesni Kinezi iznenada napuštaju bojište. Svi osim Mlađe rušimo se na krevet ka srdele. Taj gorostas ne osjeća ni umor, ni alkohol. On je jednostavno uvijek tu kad nešto zatreba. Poznatima i nepoznatima. Uho za slušanje, rame za plakanje, a po potrebi i batine su na raspolaganju.





Dan je bio predviđen za uređivanje bloga i vađenje viza. Podijelili smo se u gerilske skupine. Mike, Bero i ja uz pomoć Nataše i Nina krenusmo u lov na vize. Ne pridržavamo se prvog postulata, a to je izlazak na lovište u ranu zoru. Izlazimo na ulicu, a sunce je već visoko na obzoru. Vođa skupine čije je glavno oružje slatkorječivost je Mike. Malo riječi ruskoga zna, ali ga kombinatorika i snalažljivost lansiraju među zvijezde. Nasumice biramo uzbekistansku ambasadu. Stroga administratorica nije pokazivala nikakve emocije. Lice čiji obrisi ukazuju na mongolsku dominaciju srednjom Azijom ne reagira. Pomislim, neš ti nama uskratiti osmijeh. Na njeno iznenađenje zahvaljujemo na uzbekistanskome i ona je naša :). Već je dvi ure. Mike zove ostale ambasade. Jack pot, Azerbejđanska radi do 18h. Brzo dolazimo sebi. Hladan tuš zamijenila nam je birokracija banke u kojoj smo trebali platit pristojbe za vize. Na ulazu u banku registracija, pa prvi šalter, pa do drugog gdje se vrše uplate. Da nam ne bude dosadno šalju nas na treći gdje izbezumljena službenica izdaje uplatnice. Međutim, dotična gospođa ne razumi latinicu, čir nam je proradio. Spelujemo imena slovo po slovo. Sve bi to bilo još i dobro da između tih šaltera ne stoje skeneri kroz koji prolazimo jedan po jedan. Napokon dolazimo do blagajne i shvaćamo da nam je zvono za vizu odzvonilo. Šaljemo u onu stvar cijelu ukrajinsku birokraciju.







Raspoloženje nam vraćaju vedri zaposlenici predstavništva hrvatske firme u Kijevu, FIMA vrijednosnice. Uz pomoć upućenih djevojaka bez stresa obavljajmo otvaranje računa, posjećujemo javnog bilježnika te potpisujemo ugovore za trgovanje vrijednosnim papirima na perspektivnom ukrajinskom tržištu. Ova banka je domišljato na polukatu iznad šaltera smjestila opuštajući Suši bar. Uz toplu kavu iz džepa vadim kiflu priuštajući sebi doručak u ugodnom ambijentu. Mike i Bero padajući ispod stola od smijeha pitaju kakvi smo mi to investitiori. Nakon završene administracije družina ulagača-backpackersa ima sastanak u ovalnim uredu. Backpackovi puni love!? Moš mislit. Sastanak neformalan. Kompozicija sprda, zajebancije i ulagačkih tema dovedena je do savršenstva, kao kod dobre fotografije. Pri kraju sastanka pridružuje se i iscrpljeni voditelj poslovnice. Upravo se vratio iz Sarajeva. Po završetku sastanka sa simpatičnim Armencem krenuli smo u poznatu kantinu. Čekali su nas Zoran i Mlađo. Nastavak slijedi u birtiji. Pod prekriven ljuskama kikirikija. Čudna ekipa trusila je krigle piva. Zatvorili smo kafanu. Ostajemo u gradu do jutra. Naime dom je zatvoren od ponoći pa do 6. Obližnji turkiš kafe radi cijelu noć. Nargile su dimile kao parne lokomotive. Klupe presvučene vunenim krznima brzo su nas omamile. Dok se čaj hladio, uz budno Mlađino oko malo smo odspavali. Prekinuo nas je namrgođeni gazda. Prema Mlađinoj priči izgleda da je Turčinu dosadilo maltretiranje pijane plavojke koja nije imala love za platiti piće. Krenuo je u lov za većim plijenom. Ubrzo napuštamo toplo svratište. Uz noćno razgledavanje, pokušavajući ne pogoditi jednu od mnogih rupetina propješačili smo više od dvije ure do doma.











Kasno buđenje. Susret sa Ninom Tatalovićem, Zoranovim prijateljem sa FOI-a. Ručak na starom mjestu, kava uz Lenjinov spomenik. Po običaju u zadnji trenutak stižemo na vlak. Mašući našim nezaboravnim ukrajinskim domaćinima smještamo se u vagon. Nataša, Nino vidimo se u Venezueli.

Nakon lavovskog ukrajinskog ručka uputili smo se po informacije za večerašnji vlak za Kišinjev. Ulazimo u čekaonicu oronule zgrade socrealističke arhitekture, koračamo prema šalteru s natpisom "KOMPLICIRANA INFORMACIJA 2 GRIVNJE" (ili ti ga kune), uz salve smijeha još jedanput gledamo u strop kao prema nebu glorificirajući našu hrvatsku svakodnevicu koju svi toliko kudimo, pomišljajući u kako jebeno uređenoj zemlji mi živimo. Uz podsmjeh, punašnoj službenici objasnismo da nam ne treba ništa komplicirano već JEDNOSTAVNA besplatna informacija o večerašnjem vlaku za Kišinjev. Pokupivši informaciju odlazimo rezervirat hostel pošto dolazimo kasno navečer. Informaciju prosljeđujemo našim suputnicima profesoru i doktoru, koji se u to vrijeme kotrljaju negdje iza Đerdapa!

Komplicirana informacija stoji dvi grivnje

Sjedamo u večernji vlak za Moldaviju prema kojoj svi gajimo predrasude kao siromašnoj sovjetskoj republici di u svakom trenutku tribamo pazit oće li nan neko tapurinom na živo izvaditi bubreg. Tipična predrasuda svakog Hrvata koji naravno sve zna, a nije Bregane vidio!! Uzimamo spavaća kola koja već uzdižemo u nebesa uspoređujući ih sa najboljim lancima hotela, jer putovanje stvarno i ne osjetiš. Ujutro se budimo gledajući sliku otužnoga krajolika starih urušenih moldavskih kuća, dikoji zarđali ruski kamion, sve skupa Jugoslavija 46-te. Krajolik iz 3Ko to tamo peva3 je barem stoljeće isprid!! Na jednoj od stanica ugledamo s prozora vagona 2 milicijske Lade. Iz jedne od njih milicijoner drsko vadi dva sitna kriminalca ukrcavajući ih na vlak, na idućoj stanici dolazi marica alias kamion sa limenon kabinon, kao iz starih partizanskin filmova. Pajdo isprid s kalašnjikovim, a unutra nekoliko milicijonera u maskirnom čekaju ovaj dvojac da ga prije stanice vjerojatno malo provuku kroz mašinu. Radi se o njihovoj 3sao krajini3 Transnjestar, jedinom industrijski razvijenom području na istoku zemlje. Pokrajinu ne kontrolira Moldavska vlada već proruski separatisti. Naš Mlađo je sve to usprkos zrakama sunca, kako tako uspio zabilježiti!

Trenutak privođenja u maricu

Navečer prilazimo kišinjevskom kolodvor naoružani predrasudama. Kad šta, pleska odma na početku, kišinjevski kolodvor se može narugati zagrebačkom, budimpeštanskom, o splitskom i nekim ostalim europskim neću ni pričat. Prvi dojam pozitivan. Pomalo nan se ruše predrasude, koje nakon toga podgrijavaju taksisti, prvi prevaranti koje možež susresti na svim svjetskim kolodvorima. Cifre pucaju od 60 do 300 Lea ili ti 30 do 150 kn za vožnju koja je u toj siromašnoj zemlji košta realno manje od 20 kn. Naravno, naš balkanski pregovarački talent ne dozvoljava pljačkicu. Vožnju dobivamo za 16 kn. Tražimo Central youth hostel, u Prunculovoj ulici. Iz imena pomišljamo da se radi o velebnoj zgradi u centru grada, međutim nakon poduže potrage i skorog odustajanja ljubavni par nas upućuje na krletkicu iza svojih leđa. Tamo mali dvosobni stančić, daleko od opisanog preko Interneta!! Smještamo se u hostel kad na vrata upadaju naši đerdapski suputnici, profesor i doktor!!!!!

Kišinjev - željeznički kolodvor

Dolazimo na granični prijelaz između Rumunjske i Moldavije. Veličina prijelaza podsjeća na nekadašnju granicu sovjetskog saveza. Sve je bilo okupano u ružama. Opojni mirisi i oblaci preliveni žarkim bojama zalaska sunca nagovještavali su ulazak u pitome krajeve. Hrastove šume, vinogradi, voćnjaci, ovce, kolibe, pastiri i drugi motivi skladno su se nizali potvrđujući naša očekivanja. U trenutku se trgnem i pomislim na Beru, Miku i Mlađu. Hoće li nas čekati u Kišinjevu? Da li je sve u redu? Dobivam SMS s porukom dolazimo kasno uvečer, rezervirali smo sobu u hostelu u ulici Bruncul. Maršrutka nas ostavlja u uzavrelom centru Kišinjeva. Sve blješti na naše iznenađenje. Očekivali smo realsocijalistički grad. Glavna ulica je podsjećala na modnu pistu. Svjetla reflektora zamijenjena su reklamama i farovima luksuznih automobila. U nemogućnosti pronalaska hostela euforija je jenjavala. Bezuspješno smo angažirali i taksiste. Rješenje tražimo u obližnjem McDonaldsu. Dok smo punili želuce ozloglašenom spizom na Internetu pronalazimo traženi hostel. Shvatili smo da se nalazi u ulici Pruncul umjesto Bruncul. Zbog zamjenjenog slova ljutito krenemo prema hostelu. U kratkom vremenu poslije tumaranja ulicama bez rasvjete našli smo se ispred oronule kuće. Ulaskom u hostel na ulaznim vratima dočekao nas je ostatak družine. Zaboravljamo na bijes zbog krive adrese i grlimo se ko da se nismo vidili godinama.

Granica između Rumunjske i Moldavije

Vinogradi u zalazak sunca

Upoznavanje Kišinjeva počelo je obližnjem restoranu. Sočnu večeru začinili smo onim i za čime smo i došli u ovu nama donedavno nepoznatu zemlju, a to su odlična vina. Nastavak večeri uslijedio je u luksuznom cafe baru u kojem je na naše zadovoljstvo jedino vino bilo povoljno. Sjeli smo kraj zanosne crnke koja nas je prigrlila objeručke. Kasnije se pokazalo da je lokalna sponzoruša imala čistu računicu dodavši Miki račun, na što joj je on bez ustezanja uskratio suradnju. Boja njenog lica promijenila se u sekundi. Ljutita je napustila teren. Nakon nekoliko boca crvenih vina odlučno krenemo prema posteljama. Putem nailazimo na više barova koji su otvoreni 24 sata. Posljednjem baru po imenu autobus nismo mogli odoljeti. Tu smo uz društvo lokalnih mafijaša popili putničku za ljepše snove.

Moldavija pokušava osvojiti Miku

Cafe autobus

Prvo jutro. Izlazak iz sobe traje više od dvi ure. Irac iz susjedne sobe u sebi nam jebe majku. A na kraju nismo mi krivi što put do wc-a prolazi kroz njegovu sobu. U planu je obilazak dvije najpoznatije vinarije. Oformljen je tim novinara i poduzetnika iz Makarske. Mike i Zoran novinari, Mlađo fotograf, Bero i ja poduzetnici. Cricova je bila prva na redu. Nakon telefonskog razgovora sa upravom uzimamo taxi. Izabrali smo VOLGU, ruskog Mercedesa koji je bez problema preveo nas 5. Dočekuje nas direktor marketinga. Možete zamisliti prizor nas pet backpackersa, izlizanih gaća i zaprljanih postola, a ispred ulaza nas čeka stara oronula Volga ka iz reklame za Pežo 206. Zbunjen odveo nas je do ulaza u podrume odakle počinje organizirano razgledavanje. Turu koja se inače masno naplaćuje dobili smo gratis. Vožnja vlakićem kroz podzemne tunele ispunjene bačvama vina bio je doživljaj za pamćenje. Tuneli se protežu u duljini od 120 km. Širine su naših lokalnih cesta dok se promet regulira znakovima. Vinarija Cricova godišnje proizvede 40 miliona litara kvalitetnog vina. Svaka vrsta vina čuvana je u istoimenoj ulici. Redom su se nizale ulice Dioniza, Cabarneta, Merlota, Traminca, itd.. Arhiva je sadržavala pojedina vina vrijednosti veće od 100000 €. Kvaliteti vina doprinose nježne ženske ruke koje jedine dolaze u doticaj s bocama. Naime, u podrumu rade samo žene. I to za 900 kn. Pitam se gdje je njihova Vedrana Rudan ili sindikat.

Novinarski tim na okupu

Volga - Ruski Mercedes

Jedna od ulica u podrumu Cricova

U dodiru s vinima samo žene

Šampanjac prije izlaska na tržište

Nanovo uređena arhiva vina

Arhivska vina – Cricova

Među vrjednijim vinima isticala se zbirka Hitlerovog ministra informiranja Goringa. Prije nekoliko mjeseci na istom mjestu je bio i naš predsjednik kojeg je vodička zapamtila po šarmu i gustim obrvama. Ni nama šarma nije falilo. Mike je već nudio izlet. Za uzvrat počašćeni smo slatkim vinima i tradicionalnim moldavskim jelom, pitom od kupusa. U trenutku smo ispraznili platu. Nažalost tura je završena. Misija o prikupljanju materijala za reportažu je ispunjena. Naš vozač brko nas je nestrpljivo čekao ispred vinarije.

Predsjednička sala za kušanje Cricova sa našim profesorom na čelu

Naš Mike preuzima vlast

Za večeru smo imali dogovor kod moldavske obitelji čija ćer Sofija studira u Zagrebu na katedri za Hrvatski jezik kod naše prijateljice Marinele. Dočekani smo velikodušno. Stol na terasi bio je pun moldavskih specijaliteta. Što smo se više zahvaljivali to je stol bio sve poniji. Kisela mrkva omotana u kiseli kupus, kiseli patlidžani, pečena svinjetina, pohana riba, palačinke itd. Došao je trenutak kada smo se sa ponosnim gazdom trebali spustiti u njegovu konobu. Propusnica je bila zagrijana čaša za vino. Uz nekoliko narodnih poslovica koje nam je domaćin ispričao na ruskom morali smo degustirati sve što se nalazilo u konobi. Domaćin se toliko zanio da je otvorio kolekciju za posebne prigode. Spriječili smo ga da otvori neka vina stara i do 20 godina. Nekako smo se izmigoljili nastavljajući razgledavanjem kućice i voćnjaka. Uz par dalmatinskih pisama oprostili smo se od srdačnih Moldavaca. Hvala!!!

Na večeri kod naših moldavskih domaćina

Kod gazde u konobi

Novi dan, nova vinarija. Uzimamo neobilježeni taksi, pregovaramo cijenu, koju spuštamo na 120 kn za poludnevnu vožnju. Već uigrana skupina ide u posjet vinariji Milestii Mici koja ima najveću arhivu vina na svijetu. Podzemni tuneli nastali vađenjem kamena za izgradnju Kišinjeva dugački su preko 200 km, prema čemu su uvršteni i Guinnessovu knjigu rekorda. Danas smo ozbiljnije shvaćeni jer su i 2 direktora pošla sa nama. Uz sumnjičavo promatranje nas i našeg prijevoza uputili smo se u obilazak vinarije. Mike se trudio objasniti da je Volga jedini auto u kojeg svi stanemo. U kratkom vremenu prošli smo kroz arhivu i završili u prostoru za degustacije. Razmjenjujući iskustva uživali smo u različitim vinima. Direktor želeći se dodvoriti hrvatskim novinarima otvara arhivska vina stara 20 godina. Zainteresirano vrtimo čaše u krug, njušimo gurajući nos kao profesionalni kušači te guštamo ispijajući kapljice najboljih moldavskih vina. Dok je vinarija Cricova poznata po šampanjcima, vinarija Milestii Mici je poznata je po arhivskim vinima u što smo se i uvjerili.

Ulaz u podrume Milestii Mici

Milestii Mici

Hodnici iz Guinnessove knjige rekorda

Reportaža napreduje

Sala za kušanje u Milestii Mici-u

Sjedamo u našu limuzinu i idemo u potragu za moldavskim restoranom. U centru grada pronalazimo jedan tradicionalni. Ambijentom dominiraju hrastovina i moldavska čipka. Osoblje je u narodnim nošnjama. Ugodni atmosferu začinio je simpatični trio muzikaša uz domaće pjesme. Nakon večere napuštamo Kišinjev, grad lijepih žena, sa nezaboravnim okusom vina na našim nepcima i sjetom u očima obećavajući sebi da se vraćamo s budućim počasnim konzulom Republike Moldavije u Hrvatskoj, Ivanom Berošom – Berom.

Prizor na svakom koraku

Zadnja moda na Kišinjevskim ulicama

Tri su sata u noći. Zvuk alarma zaparao je noćnu tišinu. Bjesomućno tražim sat misleći da sam ga krivo navio. Ali na moje zaprepaštenje bilo je vrijeme za ustajanje. Ispred zgrade na Knežiji, u autu je čekao Buvinić. Došao nas je odvesti do autobusa (Marko, hvala ti još jednom i oprosti za tri sata). Usnuli Zagreb ostaje za nama. Pozdravljamo se, sjedamo u autobus za Beograd i pokušavamo još malo zadrijemati.

Beograd i lokalni bus

Kasnimo. Lokalni bus začepio je ulicu. Ne može naprijed, ne može nazad. Stojimo. Na ulici svi nervozni, trube, beštimaju. Nešto prije podne ipak smo došli na beogradski kolodvor. Ljubazna djevojka na šalteru turističkih informacija otvara mapu grada i ucrtava put do obližnjeg hostela „Corner“. Ulazimo u preuređeni trosobni stan i biramo sobu sa šest kreveta. Nije luksuz, ali je uredno i čisto. Jedini smo gosti hostela, a ljubazni domaćini ispunjavaju nam svaku želju. Pijemo čaj dok Jelena upisuje podatke iz putovnica. Za stolom je i Milan, diplomirani politolog, koji čeka posao u ministarstvu za Kosovo (ovdje radi honorarno). Pričamo o političkoj situaciji u Srbiji, ekonomiji, švercu. Milan nam je pričao o jednoj gospođi koja redovito „operira“ na granici Mađarske i Srbije. Poznaju je i svi granični policajci, ali nikako da je uhvate u prevari. Dosjetljiva žena uvijek pronađe rupu u zakonu. Nedavno je ušla u zemlju sa tri ogromne torbe cipela najnovije mode. Carinici otvore torbe, zadovoljno protrljaju ruke te krenuše naplatiti carinu i kaznu. Ali u svim torbama hrpa cipela samo za lijevu nogu. Niti jedna za desnu. U zakonu piše da se carina plaća po paru cipela. Žena se nasmješi, kažu da su cipele umjetnički postav neke izložbe, srdačno ih pozdravi, pokupi torbe i nastavi dalje.

Hostel Corner i Milan

Već nam je otrnula guzica od sjedenja na drvenoj klupi u čajnoj kuhinjici hostela, kad smo upitali za informacije o događanjima u gradu. „Možete ići na rakija fest. Hladno je, a dobra šljiva će vas ugrijati“, odgovori Milan. „Zvuči kao lijep način provođenja subotnjeg poslijepodneva u Beogradu“, kažem.

Zgrada savezne skupštine

Rakija fest

Polusatna šetnja centrom grada dovela nas je do trga gdje se održavao prvi rakija fest pod geslom: „Ono što je za Britance viski, za Francuze konjak, Grke ouzo ili Meksikance tekila – to je za Srbe rakija“. Veseli domaćini u veseloj ulici, veselo su punili čaše veselim posjetiteljima. Sjajnih očiju, usta razvučenih u osmijeh, sa čašicama u ruci, hrpa ljudi, od studenata do sijedih djedica, naguravalo se oko štandova. Na vrhu ulice postavljena je mala pozornica odakle je tročlani bend cijelu manifestaciju bojao jezz ritmovima. Ovu idilu svakog pravog alkoholičara, povremeno su remetile glasne najave voditalja progrma u sviračkoj pauzi: „Dragi posetitelji, samo još danas, imate priliku da se prijavite za prvi rakija šah. Umesto šahovskih figura potezi se izvode čašama rakije, koje se potom ispijaju do kraja. Pobjednik dobija vrijedne rakija nagrade“. Na trenutak sam pomislio o prijavljivanju, ali vjerojatno bih odustao već nakon drugog poteza. Nisam veliki ljubitelji žestokog pića; draža su mi dobra vina. Svejedno smo prišli štandu na kojem je simpatična hostesa pozivala na degustaciju. Probali smo čašicu domaće srpske šljivovice. Kliznula je posve bezopasno, malo zapekla grlo i zaustavila se u stomaku. Ali odjednom val topline se počeo širiti tijelom, oči zasuzile, a grlo reagiralo kratkim kašljem. Cura se nasmješi i nagne bocu želeći nam natočiti još jednu. Zahvalili smo se, odmahnuli glavom i rekli da nam je dosta za danas.

Štand jednog od mnogobrojnih izlagača

Navečer smo izašli u ulicu duhovito nazvanu Silikonska dolina. Prvo sam pomislio kako se radi o parodiji na Silicijsku dolinu u Kaliforniji, te da su tu većinom internet kafići ili možda računalne igraonice. Nismo stigli svima napisati mailove prije odlaska, pa pomislim kako će biti dobro da malo „prosurfamo internetom“. Šećemo ulicom i ne vjerujemo svojim očima. Doktor odmah prepoznaje najvnovije modele Marcedesa, BMW-a i Lexusa. Većinom crne boje, zatamnjenih stakala, kožnih sjedala, aluminijskih felgi, parkirani su na cesti uz pojedine kafiće. Prolazimo ulicom, kroz stakla vidimo žene savršenih proporcija, sjede, pijuckaju koktele, drže se snobovski. Bujne grudi, popunjene usnice, simetrične crte lica. Silikoni posvuda. Silikonska dolina.

Skrenemo u sljedeću ulicu, a pažnju nam privuče zvuk harmonike i ritam sevdalinki iz malog podrumskog kafića. Uđemo i naručimo pivo. U sredini šank i pet – šest stolova. Harmonikaš počne lagano plesti poznatu melodiju. Trenutak kasnije cijeli kafić na nogama, ruke su u zraku, oči poluzatvorene, a refren svi znaju: „U meni jesen jeee, mada kažu svi da sad je proljeće, u meni tuga jeee, jer si tiii 'ko zna gdje“.
Zasvirali oni još nekoliko hitova, mi zapjevali, pa nedugo zatim, uputili se nazad u hostel. Sutra ustajemo rano i idemo za Bukurešt.

Prizor viđen na svakom kolodvoru

Imali smo dvije opcije. Uzet željezničku kartu direktno za Bukurešt, što je skuplje, ali ne zahtjeva previše razmišljanja. Ili krenut autobusom prema Đerdapu, nekako prijeći granicu, a onda vidit kako najpovoljnije doći do Bukurešta iz pograničnog rumunjskog grada. Odlučili smo se za potonju, težu opciju. Sjeli smo u autobus za Kladovo. Platili smo kartu do Donjeg Milanovca, a autobus nas je odveo dalje, do Kladova. Kratko smo razgledali gradić i sjeli na ručak. Restoran uz Dunav. Prilazi nam simpatična konobarica u kasnim četrdesetim. Naručujemo dimljenu vješalicu i točeno pivo. Jedna porcija je dovoljno velika da se nahrane dva izgladnjela vaterpolista. Za stolom do nas sjede dvije Britanke. Sportski obučene, imaju nekih dvadesetak godina. Kažu da putuju od Londona do Istanbula na biciklima. „A gdje spavate“, priupitam. „Nađemo pogodno mjesto uz cestu, postavimo šator i ujutro nastavljamo dalje“ odgovore. E, svaka im čast, ja to nikad ne bih mogao.

Ulaz u Đerdapsku klisuru

Ostaci tvrđave

Kanjon Dunava

Ručak - dimljena vješalica

Nakon ručka, sjeli smo na autobus koji nas je ostavio direktno ispred Đerdapa. Krenusmo pješice preko brane. „Gdje ćete“, pita mladi srpski carinik. „Preko Đerdapa, u Rumunjsku, pa do Bukurešta, a posli i dalje“ – odgovorim. Otvori naše putovnice, vidi šarenilo različitih viza, pogleda nas još jednom,nasmiješi se i reče: „Svaka čast, znači tako se živi na zapadu“.

Cijelim putem uz kanjon, pogled nam je odvlačilo šarenilo PET ambalaže koja se rasipala niz tok dunava. Pomislih kako bi se naši sakupljači rado zakupali da se domognu plijena. Ovdje na žalost nisu imali zašto. Granica na Đerdapu može se prijeći samo u automobilu. Carinik zaustavi slijedeće vozilo koje prelazi granicu, sjedamo i trenutak kasnije već smo na rumunjskoj strani graničnog prijelaza. Čekamo u koloni i pričamo s vozačem. Ima dvije putovnice, rumunjsku i srpsku. Sa srpskom ne može nigdje. Da bi otišao u Njemačku vizu mora čekati po mjesec dana, a nije ju lako dobti. Netko pokuca na vozačevo prozorsko staklo. On izađe, pričaju nešto na rumunjskom, kratki stisak ruke i vrati se u auto. Otvore se zadnja desna vrata i plastična kesa sleti meni u krilo. Unutra nekoliko šteka cigareta i boca etanola. Vozač kaže da na nas može legalno prenjeti nešto cigareta i alkohola. Nismo ništa rekli.
Srećom na granici nije bilo nikakvih problema.

Slika brane
Granični prelaz Đerdap 1

Na graničnom prijelazu Đerdap 1

Vozač nas ostavlja na željezničkom kolodvoru. Tražimo vlak za Bukurešt. Ovdje nam ni phantomima nije pomogla. Žena na šalteru vjerojatno nije vidjela stranca godinama. Zapitala se kojeg vraga radimo u ovoj zabiti. U tom trenutku nailazi djevojka sva u crnom i posluži nam kao prevoditelj. Da nije bilo nje krvoločni taksisti koji su nahrlili oderali bi nas do gole kože. Koliko sam razumio jedan od taksista joj je odbrusio „Zašto nam je pomogla?!“. U ključnom trenutku napetost je kulminirala kada joj je zazvonio mobitel (tema iz „Psiha“). Mi smo pobjegli prema gradu.

Palača rumunjskog parlamenta i vozač taksija

Bulevar ispred parlamenta

Kolodvor u Bukureštu ugledali smo u rano jutro. Prijevoz do ambasade ponudio nam je simpatični starac. Cijena je bila prihvatljiva. Tokom vožnje obišli smo rumunjski parlament i bulevar koji se prostirao u produžetku. Ta najveća zgrada u Europi ima 1100 soba. Chauchesku ju je svojevremeno namijenio svojoj partiji. Vozaač nam je ispričao da kompleks zgrada gledan iz zraka ispisuje prezime zloglasnog diktatora. Dolaskom pred ambasadu ispostavilo se da je simpatični starac (vozač) sve osim simpatičan. Dogovorenu cijenu od 8 Lea, pretvorio u 80. U tom trenutku, Doktor mu ponudi 30. Nakon što je odbio ponudu odlučno se uputismo u svom smjeru. Priča je završena cijenom od 20 Lea. J.
Kroz pola sata bili smo na adresi moldavskog konzulata. Tamo nas je primio uglađeni starac odjeven kao sovjetski agent. U skladu s njegovim izgledom bila je i sama zgrada. Stil 50-ih. Sve zajedno uz škripanje starog parketa bilo je začinjeno mirisom zapuštenog tavana. Unatoč dojmovima, šarenu moldavsku vizu dobili smo odmah. Pečat na vizi još se nije ni osušio, a mi smo već bili u autobusu za Kišinjev. (Doktor je napomenuo da obavezno pogledate koje su boje moldavske zastave).

Autobusni kolodvor u Bukureštu

Po izlasku iz zagušljivog vlaka odmah nas je progutao mravinjak Budimpeštanskog željezničkog kolodvora. Nosač u austro-ugarskoj uniformi vukao je brdo prtljage na cvilećim kolicima. Arapin je mađioničarskom spretnošću vrtio podeblji svežanj novčanica i mjenjao devize. U pozadini, između mjenjačnice Western Uniona i bezvremenski stare kolodvorske garderobe, Turčin je podužom sabljim zadavao mirisnom kebabu posljenji udarac. U tome smo i mi odlučili sudjelovati. Nakon kraće marende potražili smo turistički info ured.

Budimpešta Keleti - nezaobilazni kolodvor na putu prema istoku

Na ulazna vrata u Budimpeštu ne morate kucati

Tad smo uvidjeli razliku između nas i nekakvih profesora na filozofskom fakultetu. Mi nismo razumjeli Mađare na tri jezika, a profesori ih ne bi razumjeli na tristo jezika. Rukama i nogama mahnitim pokretima po zraku i silovanjem ruskih imenica, izvukli smo broj nekakvog tramvaja koji vozi negdje. Ulazili smo i izlazili pet-šest puta. Tko nema u glavi ima u nogama. Upornost nas je dovela do rezultata. Saznali smo kako doći do moldavske ambasade.

Lijepa zgrada moldavske ambasade u Budimpešti izgleda kao vila. Suprotno blještavoj vanjštini, unutrašnjost je sličila na staru kuću negdje u Slivnu. Čuje se tumina, stari parketi, a uredi tipična sovjetska katakomba. „Dobar dan, poslao nas je urednik Zoran Paunović iz Hrvatske da vam se javimo za vize. Idemo na festival vina ovaj vikend i pišemo članak o Moldaviji“ – kratko objasni Mike. Moldavski službenik, brat blizanac ruskog presjednika Putina, trepćući nas je pažljivo slušao. Za trenutak je izgledalo da će nam dati što zaslužujemo – nogu u dupe.

Urođeni dalmatinski šarm je bio adut na koji nismo računali. Mi se raspričali o Moldaviji, novinari ka novinari, a Mlađo fotoreporter izvadio aparatinu na stol. Pretvarali smo se da smo novinari i fotogravi, zaposlenici Veneratia (inače Berine firme za kupovanje auta na leasing). Neoprezno smo ispucali par pitanja o odcijepljenoj moldavskoj pokrajni Transdnjestar. Da je službenik bio naš čovjek, nemalo bi se uvrijedio, ali sabrani ruski predsjednik pokeraškom hladnokrvnošću ispričao nam je sve što smo željeli znati i pri tom otiskao vize u naše putovnice. Uz srdačne pozdrave na nepoznatom izmišljenom jeziku i uz prijateljski stisak ruke, oprostili smo se od moldavske ambasade.

Austro-ugarska arhitektura u Lavovu

Zvonik u lavovsko poslijepodne

Izmrcvareni od dugok puta i isčekivanja odlučili smo se okrijepiti. „Pasta Dost Restaurant Grill“ na glavnom ulici pao je kao žrtva kulinarskog desanta – sami su krivi, daju da jedeš koliko želiš za 12 Eura po osobi. Nakon bezazlenog ispijanja ekspresso kave, lagane zakuske, ručak se pretvorio u krvavu trosatnu tragi-komediju u kojoj su nam gladne oči bile najveći neprijatelj. Tri seljaka iz Makarske pred policom od 100 tona raznih poslastica repetirali su apetit. Juriiiiššššš!

Brnjavih čunki i poluzatvorenih očiju nosili smo jedni druge na leđima niz glavnu ulicu. Mlađo je vrtio glavom lijevo-desno, Mike klimao gore-dolje, a Bero konstatirao da će nakon našeg posjeta restoran promijeniti način naplate. Pravedno smo se osvetili za stoljetno gaženje austro-ugarskom čizmom! Živio ban Jelačić!

Posljednje što nam je trebalo je višesatno stajanje na nogama. Jedva smo dočekali da se smjestimo u spavaće odijeljenje vlaka Zagreb – Moskva. U skučenoj, ali ugodnoj kabini odmarali smo se dok je vlak glatko klizio kroz noć. Pola sata iza ponoći iz meditacije i prvog sna grubo nas je izbacio granični prijelaz Mađarska – Ukraina. Blaženi u svom neznanju pojma nismo ni imali da na toj granici prelazimo na stare sovjetske pruge koje su šire od europskih! To znači da našoj kompletnoj kompoziciji vlaka treba promijeniti podvozje. Marljivi Ukrajinci dovukli su dizalice kao u škveru, popalili milijon reflektora, zamahnuli macolama od 50 kilograma i priuštili nam višesatnu torturu drmanjem, lupanjem, mućkanjem, tresenjem i zaslijepljivanjem. Činilo se kao da se naš veliki vagon odjednom pretvorio u kutiju šibica. Nekako smo izvukli živu glavu i sa infuzijama i tranfuzijama zabodenim u ruke, umetnutim osobnim kartama u usta radi lakše identifikacije veselo smo nastavili spavati.
Jutro je. Rastežemo se u tjesnoći spavaće kabine i ubrzano se spremamo za silazak sa vlaka. Na dolasku u Lavov ljubazno nas je dočekala Nataša – profesorica hrvatskog na Lavovskom univerzitetu. Odmah smo se sprijateljili. Sjeli smo u taksi, otišli do Nataše, ostavili stvari i popili kavu.

Ugarska fasada – Lavov

Kružni taxi – Maršrutka

Mike kočijaš

Bilo je tmurno i hladno Lavovsko prijepodne. U parku ispred kuće zamrsile su se mnogobrojne instalacijske cijevi, krive i hrđave kao da se nekakav vodoinstalaterski šegrt mamuran poigrao. Sa zgrada je otpadala fasada i hvatalo se sveproždiruće sivilo. Približili smo se cesti. Zaprepastila me kolona starih sovijetskih vozila. U oba smijera stalno su prolazili maleni žuti autobusići u kojima su ljudi stajali (poslije sam saznao da je to domaći Lavovski proizvod). U Ukrajni se zovu Marš-rutke. To je praktičan gradski vid prijevoza koji košta jednu kunu i nema stanica nego vičeš kad hoćeš izaći. Jedna Marš-rutka brzo nas je spustila do centra niz ostatke tamnosive kaldrme koja je nekad bila isprika za cestu. Približavajući se centru grada primjetio sam sačuvane austro-ugarske fasade iz raznih razdoblja.

Makaranin kum u Lavovu!

Gradski centar je obilovao takvim prizorima. Bila je to mješavina austrijskih, ruskih i domaćih stilova. Između zgrada tekla je rijeka tramvaja, autobusa, sjajnih zapadnjačkih limuzina, konjskih zaprega, marš-rutki i hrđavih ruskih čudovišta koji su ispuštali čudne zvukove. Sve to mom oku neviđeno i do tada nezamislivo vodilo je u beskrajno fotografiranje. Usred sumanutog škljocanja fotoaparatom i korak do upale očnog živca, Nataša nas skrene u krasnu i mirisnu slastičarnicu pobjedonosnog imena „Viktorija“. Svidjelo mi se odmah pred ulazom jer sam se sjetio lanca Victoria Secret u čijim trgovinama su izloženi golišavi modeli djevojaka. Pravi ugodan šok me čekao unutra. Ja, veliki mrzitelj svih kolača, torti i slastica, imao sam na izboru cijeli repertoar slanih peciva sa mesom! Kao prava zločesta djeca bili smo prvo u slastičarnici, a potom pošli u restoran na ručak.
U zadimljenom ugođaju tradicionalnog ukrainskog restorana zveckale su krigle Lavovskog piva.

„Dobroji den“! Pozdravi nas glavni konobar iz sveg glasa. Simpatičan Ukrajinac srednjih 40-ih, majstor zanata, u tren oka nam je preporučio, naručio i donio super hranu.
Kašike, noževi i vilice letili su kao geleri, juha se širila po stolnjaku, rušili smo kulu od kruha i rezali tanjur kroz sočan odrezak. Sve to za pristupačnu ukrajinsku cijenu. Zategnutih trbuha skotrljali smo se niz stepenice.

Prase sa US zastavom

Ostatak poslijepodneva pripremali smo se za nastavak puta.Zanimljiva nova sredina, more sadržaja i duhovita Natašina objašnjenja relativizirala su vrijeme. Rezultat je da smo se trenutak nakon ručka našli do koljena u večernjem izlasku, a da to ni sami nismo primjetili. Lutali smo po nepoznatom kvartu na drugom kraju grada tržeći stanovitu pivnicu.
Naposlijetku! Sakriven u zabačenom dijelu grada i duboko zakopan, raskošni podzemni grad, prijestolnica lavovskog piva, bio je tu pod nama. Sišli smo. Plave oči i rumeni obrazi djevojaka smješili su nam se preko dugog stola. K vragu lažna skromnost, odmah smo im priskočili sa Mikom i Berom, slavnim napadačkim krilima koji nikad ne gube loptu. Društvo je bilo vrlo pričljivo. U pokušaju da se na klimavom ruskom sporazumimo sa Ukrajincima, pričali smo sasvim novim slavenskim jezikom. Uglavnom, svima je bilo jasno da je sljedeća stanica disko – klub.

Rusi napadaju

Stranac si i u to doba noći izlaziš iz pivnice u predgrađu – nema toliko naivnog taksiste kojem nije očito da si ovca za šišanje. Ispostavilo se da nismo ni mi džaba veslo sisali. Nakon kraćeg majmunisanja uspjeli smo pogoditi cijenu koja ne iziskuje vađenje bubrega i čupanje zlatnih zubi. Disko ko disko, meni je svaki sličan. Na ulazu su stajale naoružane gorile u debelim pancirnim košuljama. Ozbiljna uniforma i službeno držanje nisu im nimalo smetali da nas pokušaju preveslati za 150 kn. Bero je primjetio gospodina u odijelu na drugom kraju ulaza. To je bio šef osiguranja. Tada je Mike preuzeo inicijativu. Zahvaljujući svojim posebnim sposobnostima objasnio je šefu na smrtnicima nepoznat način, da mi, „novinari“, ulazimo besplatno i uveo nas i cijelo Ukrajinsko društvo u disko. Zabava se otegla do jutarnjih sati.

Lijevo krilo u napadu

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.